Čišćenje je čudnovata rabota; ako je uspješna, samu sebe poništava.
Jeff Wall
S gledišta konzervatorske struke čišćenje se ne svodi samo na praktično održavanje; radi se o epistemološkom stremljenju. Ova djelatnost zauzima središnje mjesto u konzervatorskoj literaturi, u kojoj je često sinonim za otkriće. Najistaknutiji talijanski teoretičar konzervatorstva 20. stoljeća Cesare Brandi čišćenje prljavštine smatrao je prilikom za razotkrivanje i produbljivanje onih vrsta znanja koje određuju konzervatorstvo. Čišćenje slika i građevina za njega je bila prilika da proniknemo u autentičnost umjetničkoga djela, u izražajne namjere prvotnih stvaratelja te u prirodu estetske cjeline. Inzistirao je na tome da konzervatori budu kritični prema vlastitim predrasudama i kudio bi ih kada bi na slike prenosili svoje vlastite estetske izbore umjesto da pokušaju razotkriti izvorno stanje djela.1 Želja konzervatora da u slici otkrije žive boje može dovesti do toga da s nje sastruže sloj izvornoga laka kojega je slikar tamo stavio upravo s namjerom da ublaži sirovost boje na slici. Brandi je ukazao na paradoks da nekritičko čišćenje može jednako zakriti izvorno umjetničko djelo kao i najdeblji sloj prljavštine. Držao je da postoji poseban način čišćenja kod konzervacije koji se najbolje može opisati kao hermeneutički; kao oblik tumačenja prirode umjetničkoga djela. Stoga, da bi čišćenje bilo kakvo treba, konzervator se uz tehničke vještine mora oslanjati i na etičko i filozofsko razumijevanje djela.